Prisilno na izbore?

0
Komunalac add

Prijetnja praznom puškom ili rješavanje stvarnih problema

Svakih par mjeseci pojavi se neka izjava u medijima kojom se zagovara propisivanje obligatornog glasanja na izborima s posljedicom kažnjavanja birača koji na izbore ne bi izašli. Kao i u mnogim drugim pitanjima, takvi proponenti obligatornog glasanja nađu neku zemlju u kojoj je glasanje obavezno pa mašu time kao velikim argumentom.

Prema podacima Međunarodnog instituta za demokraciju i pomoć pri izborima od 202 obuhvaćene zemlje iz njihovog izvještaja četiri nemaju izbore, u 172 se glasa dobrovoljno, a u 27 je glasanje obavezno. To je u čitavom svijetu svega 13 % zemalja. Od europskih zemalja najpoznatiji je primjer Belgije u kojoj je glasanje obavezno od 1892. za muškarce, a od 1949. za žene. Neke zemlje su tijekom povijesti imale obavezno glasanje, ali su od toga odustale.

Posebno valja naglasiti da neke zemlje zakonom proglašavaju glasanje obaveznim, ali nemaju namjeru niti ikad kažnjavaju birače koji ne izlaze na glasanje. Zato je prosječna izlaznost na izbore u zemljama koje imaju obavezno glasanje samo za oko 7,35 % viša od izlaznosti u zemljama koje imaju slobodno glasanje, i kreće se oko 73 %, a ne blizu 100 % kao što si nerijetko zamišljaju zagovornici obaveznog glasanja. Od europskih zemalja sankcije postoje samo u Belgiji, Liechtensteinu i Luxembourgu te u jednom kantonu u Švicarskoj (Schaffhausen). Sankcije se sastoje u davanju objašnjenja za nedolazak na glasanje te eventualno u plaćanju novčane kazne koja je više simboličke naravi.

Tako je u Belgiji, kao praktično jedinoj zemlji koja donekle dosljedno primjenjuje logiku obaveznog glasanja, zaprijećena kazna od 25 do 50 eura za prvi, a 50 do 125 eura za drugi neizlazak na izbore. Ako se četiri puta izastopno ne izađe na izbore može se ostati bez biračkog prava te je otežano dobivanje posla ili napredovanje u javnoj upravi. No, primjerice, nakon izbora 1985. od oko 450.000 birača koji nisu izašli na izbore kažnjena su svega 62! Pravosuđe se ne zamara takvim slučajevima, a obligatornost ispada više moralna nego pravna.

Iz toga se vidi da propisivanje obligatornog glasanja i prijetnja kaznama u zemljama normalne demokracije nije ni prihvaćena, a u rijetkim primjerima gdje postoji ne primjenjuje se i ispada prijetnja praznom puškom.

Potrebno je zapravo identificirati i riješiti prave probleme koji uzrokuju pad izlaznosti ili lošu izlaznost na izbore.

Izlaznost birača na političke izbore svih vrsta važan je indikator njihove važnosti kako je percipiraju sami građani. Što su izbori važniji, to je izlaznost veća. Ne ovisi ona, kako se nerijetko prigovara, o dobrim ili lošim vremenskim prilikama, premda bi se dalo zamisliti da se u nekim ekstremnijim situacijama i one odraze na izlaznost. Dalo bi se danima izbora manipulirati, i na nekim se izborima to pokušava, tako da se odaberu dani za koje se misli da će nečiji birači radije izaći ili da protivnički baš te dane neće biti motivirani.

Važnost izbora može ovisiti o političkim konstelacijama, tipu izbora (parlamentarni, predsjednički, lokalni, regionalni, za načelnike, za vijeća, itd.), te drugim okolnostima. Lokalni izbori u prvom redu odražavaju važnost lokalne samouprave i lokalne politike za građane. Zato su kod nas primjerice izbori za vijeća mjesnih odbora obilježeni katastrofalno lošom izlaznošću koja se kreće prosječno oko 10%, a u nekim jedinicama i puno manje, dok su lokalni ipak na nešto manje od 50%, bar u zadnja tri mandata. Riječ je naprosto o tome da gradovi, a u nekoj mjeri i općine nešto svojem stanovništvu znače, dok na županijske izlaze iz nekih drugih, više ideoloških i političkih razloga. Pravilo je da ako lokalne jedinice građanima pružaju širi krug životno važnih službi, izlaznost obično bude veća.

Ako građani prepoznaju lokalne ili regionalne jedinice kao njima prihvatljive, kao identitetske žarišne točke, bit će spremni glasati na lokalnim izborima. U urbanim jedinicama birači bi možda radije utjecali na političke procese na neki drugi način, a ne kroz izbore: možda bi radije utjecali na to koja će se pitanja stavljati na politički dnevni red (agenda setting) i kakve će se varijante političkih odluka donositi, a ne zanima ih baš hoće li to raditi Marica ili Pero umjesto njih i u njihovo ime. Osim toga, radije bi možda glasali elektronskim, a ponekad i dopisnim putem ili svoje stavove brusili na internetskim forumima ili fokus grupama.

Politička ponuda također utječe na izlaznost na lokalne izbore, tako da građani apstiniraju ako ne mogu glasati za političke aktere koji su im bliski i koji baš zastupaju njihove specifične interese ili interese kraja u kojem oni žive. Pored toga, ako su ishodi unaprijed jasni ili nisu relevantni, građani se ne vole odazvati na izbore. U drugom krugu većinskih izbora koji se odvijaju po modelu apsolutne većine, kao što su kod nas izbori za načelnike i župane, izlaznost je znatno manja nego u prvom, jer dio birača u drugom krugu, kad ostanu samo dva kandidata, ne vidi razliku među njima koja bi ih dovoljno motivirala da daju glas jednome od njih. Oni su bez svojeg kandidata možda ostali već poslije prvog kruga pa nemaju motiva sudjelovati u drugom krugu u kojem bi mogli odlučivati između dvoje kandidata koji im se (podjednako) ne sviđaju.

Kako god bilo, postoje razlozi zašto birači apstiniraju ili sudjeluju u izborima. Nametati im obavezu da izađu postiglo bi nekoliko loših učinaka, a niti jedan pozitivan, osim što bi se možda moglo zaključiti da je eto izlaznost visokih 85 ili 80%. Dio bi se i tada možda radije izvrgao riziku da bude kažnjen. Dio bi na biralištima poništio listiće da budu nevažeći ili zaokružio bilo koga nasumično. Umjesto veće legitimnosti imali bismo puno veći otpor građana, posebno mladih koji i sada slabo izlaze na izbore, i dodatno snižavanje legitimiteta političkog poretka. Umjesto da se učimo demokratskom životu, učili bismo se nekoj vrsti nasilja. Umjesto da vidimo biranje kao određivanje svoje političke, ali i društvene i ekonomske sudbine, vidjeli bismo ga kao neku vrstu prisilne radnje na koju smo osuđeni. Sloboda glasanja kao jedan od temeljnih standarda demokracije bila bi nepovratno izgubljena. Sve to nema smisla.

Birači glasaju jer imaju biračko pravo, a za biračko su se pravo ljudi teško izborili. To je jedna od najvažnijih demokratskih tekovina, za koju su mnogi dali živote, zdravlje ili svoju aktivnost posvetili borbi za politička prava i njihovo proširivanje na sve ljude. Ogromna se energija još i danas u svijetu ulaže u dokazivanje da i kategorije koje su ranije bile isključene od toga prava moraju moći izraziti svoj politički stav, ako ga imaju (žene, invalidi, osobe lišene poslovne sposobnosti, itd.).

Povijesno gledano, nije riječ o nametanju biračkog prava, što obavezno glasanje sigurno jest, nego o borbi ljudi za politička prava, uključujući aktivno i pasivno biračko pravo, koje im omogućava glasanje i kandidiranje na izborima. U najvažnijim pravnim dokumentima na svima razinama ističe se temeljno pravo čovjeka na demokratska politička prava glasanja i kandidiranja.

Nametanje obveze bi značilo zloupotrebu, izvrtanje povijesne svrhe demokratskih političkih prava i znak autoritarnog zadiranja u područje u kojem svatko mora biti potpuno slobodan, pa i slobodan da na izbore ne izađe i na taj način svoje pravo jednostavno – ne iskoristi. Građani i neizlaskom šalju političku poruku, samo ju treba čuti. Umjesto nametanja obveze izlaska na izbore prednost treba dati edukaciji i informiranju građana o svrsi pojedinih izbora, omogućavanju da oni lakše, brže i prikladnije izraze svoje izborne preferencije (npr. e-glasanje, preferencijalno i dopisno glasanje) ili političke stavove i interese.

Demokratska edukacija građana kod nas je praktično nepoznata stvar. Zato se ne treba čuditi da građani čak i tamo gdje bi možda mogli vidjeti interes u političkim izborima ne izlaze na izbore iz razloga koji su više emocionalni nego racionalni. No, na njima je da o tome odluče.

I možda najvažnije: kad bi se provela decentralizacija značajnih (a ne beznačajnih) javnih poslova na lokalne jedinice i regije koje bi bile autonomne, sposobne same sebe uzdržavati i rješavati lokalne i regionalne probleme pojedinog kraja ili dijela zemlje, i izlaznost bi se popravila. Kad bi mladi i obrazovani vidjeli da se sluša njihov glas, izlazili bi na izbore bez prijetnji kaznom.

Uglavnom, bez reforme lokalne i regionalne samouprave, teritorijalne reorganizacije i decentralizacije važnih službi i poslova nema mogućnosti postići veću izlaznost građana na lokalne izbore, a bez toga nema ni učvršćivanja legitimiteta lokalne samouprave i cjelokupnog političkog sustava. Propisivanje obaveznog glasanja je samo obična – prijevara.

Komentiraj

Molimo Vas da unesete svoj komentar
Molimo Vas da ovdje unesete svoje ime